Spol ploda

U porodništvu dijagnoza spola najčešće nije važna iako se i danas susrećemo s roditeljima kojima je važnije spolovilo djeteta nego  razvoj djetetova mozga. Međutim, ima stanja kada spol moramo utvrditi /ultrazvukom/. To  se događa ukoliko sumnjamo na malformacije urogenitalnih organa i na neke bolesti koje se nasljeđuju preko X kromosoma  (tzv. X vezana stanja).
Muško spolovilo je lako vidljivo, penis i skrotum očiti najčešće početkom drugoga tromjesečja. Testisi su međutim su skrotumu vidljivi tek  početkom trećega tromjesečja (jer tek tada siđu iz trbušne šupljine u većine muških plodova). To znači da je dijagnosticirati ženski spol samo ukoliko se ne vide penis i testisi neoprezno. Zapravo,  penis s uretrom je moguće vidjeti ukoliko je penis u erekciji, a ženski spol valja odrediti tek kada su jasno vidljive  velike i male usne. Modernim tehnikama i aparatima spol se može bolje i ranije vidjeti.
Ljudi su određeni svojim spolom i rodom. Spolni identitet je određen biološkim obilježjima spola tj. spolnih organa a rodni identitet je subjektivna spoznaja i osjećaj biti muško ili žensko.

Muško ili žensko – je li to uopće važno?

Biološka  raznolikost   moguća je upravo zbog spolnoga razmnožavanja. Sljubljivanje kromosoma i razmjena genetskoga materijala što se događa  u  diobama spolnih prastanica i spolnih stanica /tzv. prva i druga mejotska dioba/, omogućuju   evoluciju i evolucijsku selekciju s biološkom raznolikošću. I  danas, međutim,  vidim u očima mnogih roditelja razočaranje kada im ultrazvukom dijagnosticiram da se začelo žensko dijete.
Društvene okolnosti su se donekle  promijenile a ravnopravnost spolova (i rodova) je zakonom regulirana kategorija, no stvarnost često ukazuje na još uvijek inferioran i uglavnom drugorazredni položaj žena.

A ipak, biologija nam uporno govori drugačije. Potpuno ravnopravni, kromosomi jajne stanice i kromosomi spermija, spajaju se i i razvoj nove jedinke počinje. Da nastane muški ili ženski život, šansa je podjednaka i to je nažalost, posljednja   podjednaka šansa, posebno za žensko dijete.
Genetski spol embrija određen je časom oplodnje, a svojstva nove jedinke određena su specifičnim genima naslijeđenima od oca i majke. Ljudska stanica sadrži 23 para ili diploidan broj kromosoma tj. 46, od toga 22 para homolognih kromosoma ili autosoma i 1 par spolnih kromosoma.
Ako spolni kromosomi čine par XX,  osoba je genetski ženskoga spola a ako čine par XY osoba jer genetski muškoga spola. Jajna stanica uvijek nosi X kromosom, a spermij ili X ili Y  kromosom.
Dakle, muškarac  zapravo „određuje“  genetski spol djeteta. Diferencijacija spola je, međutim,  složen proces kojim upravljaju mnogobrojni geni.
Spolni dimorfizam /muško – žensko/ moguć je zbog jednoga gena koji se nalazi na kratkome kraku Y kromosoma, a taj je gen SRY-gen ili gen determinacije testisa (engl. sex determining region on Y).  Proteinski produkt (bjelančevina) ovoga gena je čimbenik determinacije testisa ili TDF (engl. testis determining factor). Ovaj proteinski produkt dalje potiče niz gena koji određuju sudbinu tkiva iz kojih će se razviti spolni organi. Kada je taj čimbenik (TDF) prisutan razvija se muški spol, a kada ga nema razvija se uvijek ženski spol.

Premda je genetski spol embrija određen u vrijeme oplodnje, spolne žlijezde počinju dobivati  muške ili ženske  značajke tek u sedmome tjednu razvoja.
Spolne žlijezde /jajnici -ovariji i muda-testisi/ nastaju iz spolnih nabora /tkivo koji se nalazi u trbušnoj šupljini embrija/ i spolnih prastanica koje se dosele ameboidalnim gibanjem iz žumanjčane vrećice pa se u šestome tjednu razvoja smjeste u spolne nabore, a ako ne dospiju do spolnih nabora, spolne žlijezde se ne razviju.
Spolni sustav embrija  sastoji se od: primitivnih spolnih žlijezda, spolnih kanala i vanjskoga spolovila. Sva tri dijela spolnoga sustava prolaze kroz indiferentni stadij iz kojega se mogu razviti bilo u muškome bilo u ženskome smjeru (rekli bismo: na početku svi smo jednaki, a jedino što nas razlikuje je kariotip tj. kromosomi).

Kortikalni tračci  dijele se u četvrtome mjesecu u odvojene skupine stanica od kojih svaka okruži primitivnu spolnu stanicu.  Iz primitivnih spolnih stanica razviju se oogonije (kasnije jajne stanice)  dok epitelne stanice koje ih okružuju čine folikularne stanice koje kasnije postanu granuloza stanice i proizvode hormone /estrogene, androgene i progesteron/
U početku i muški i ženski embriji imaju dva para spolnih kanala: Wolffove i Mullerove spolne kanale. Müllerovi kanali u muškoga embrija iščeznu a iz Wolffovih kanala  nastaje sjemenovod. Iz Müllerovih kanala  se u ženskoga embrija razviju jajovodi i maternica te gornji dio rodnice.
U muških plodova se vanjsko spolovilo razvija pod utjecajem  muških hormona ( testosterona tj. njegova najpotentnijega metabolita dihidrotestosterona), a penis nastane iz spolne krvržice.
Razvoj vanjskih ženskih spolnih organa potiču ženski spolni hormoni (estrogeni). Iz spolne kvržice koja se samo malo poveća nastane dražica-klitoris, iz spolnih izbočina velike usne a iz uretralnih nabora male usne. Donji dio rodnice nastane pod utjecajem estrogena jer seurogenitalna brazda ne zatvori kao u muškog embrija. Iako se u ženskoga spola  spolna kvržica  vrlo malo produžuje, tijekom ranih stadija razvoja veća je nego u muškoga embrija. Zato je  dužina kvržice  (prikazana ultrazvukom – vidi kasnije)  kao kriterij pogrešna u određivanju spola fetusa krajem prvoga tromjesečja trudnoće.

Psihički spol i socijalni spol

Diferencijaciju spolnih žlijezda, kanala i spolnih organa prije rođenja prati i „spolna“ diferencijacija mozga. Ovaj se proces zove i organizacija tj. instalacija mozga koji semože razviti bilo u muškome ili ženskome smislu. U muškome smislu mozak se razvija zbog direktnoga utjecaja testosterona, a proces počinje u drugoj polovici trudnoće. Do instalacije mozga u ženskome smislu dolazi zbog odsustva utjecaja testosterona.  U tome razdoblju tj.  drugoj polovici trudnoće programiraju se i  rodni identitet /osjeća li se osoba muškom ili ženskom bez obzira na genotip i izgled spolnih organa/, spolna orijentacija a i neki obrasci spolno uvjetovanoga ponašanja.

Dakle, diferencijacija spola je komplicirani, postupni proces sa zbivanjima u slijedu koja nisu međuzavisna, tj. spolna diferencijacija ne završava  formiranjem vanjskih spolnih organa, već i mozak, u osnovi spolno bipotencijalna struktura (može se razviti i u ženskome i u muškome smislu) podliježe diferencijaciji neovisno od diferencijacije spolnih organa.

Nadalje, u neke djece je nakon rođenja vrlo teško odrediti spol prema izgledu spolnih organa.
Ukoliko se djetetu odredi krivi „socijalni“ spol /dakle dijete odgajamo kao žensko a radi se o muškome djetetu  što viđamo u neke djece rođene s malformacijom mokraćnoga mjehura i bez penisa/, dijete će, jer mu je psihički spol muški, silno patiti, naročito u pubertetu. Stoga  valja znati da je diferencijacija spola ne samo vrlo komplicirani proces, što zaključujemo iz do sada rečenoga,  nego je moguće, da tijekom diferencijacije spola, na bilo kojoj razini dođe do nepotpunoga ili pogrešnoga razvoja što je najčešće posljedica genskih polimorfizama tj. genetskih mutacija.

dr.sc. Jasenka Grujić