Iza željezne zavjese ili O doprinosu tehnologije humanizaciji u porodništvu

IZA  ŽELJEZNE ZAVJESE  ILI O   DOPRINOSU TEHNOLOGIJE HUMANIZACIJI U  PORODNIŠTVU

Vjerujem da niti u jednoj grani medicine, možda uopće niti u jednoj ljudskoj djelatnosti  tehnologija  nije pokazala u toj mjeri svoju dobru stranu kao u porodništvu.
Od prve žarulje,  preko Teslinoga genija pa do digitalnih tehnologija, ljudska se svakodnevnica potpuno promijenila. Porodništvo, struka koja je i ne tako davno u svojim udžbenicima tek stidljivo ukazivala na prenatalno razdoblje  - razdoblje prije rođenja,  zahvaljujući  tehnološkim dostignućima, u prvome redu ultrazvuku, prenatalnome razdoblju poklanja posljednjih desetljeća  golemi  interes i pažnju.

Porodništvo je danas nezamislivo bez ultrazvuka, tj. uporabe zvuka visokih frekvencija koji nastaje električnom stimulacijom piezoelektričnih kristala . Povijest   bilježi istraživanja francuskoga fizičara P. Langevin-a koji je ultrazvukom pokušavao otkriti njemačke podmornice tijekom Prvog svjetskoga rata. Ultrazvuk se  između dva velika rata prošloga stoljeća rabi u ribarstvu  a nakon drugoga svjetskog rata raste interes za uporabu ultrazvuka u medicini. Doktor  Ian Donald radeći u Glasgow-u, gradu u kojemu je industrija već  upotrebljavala ultrazvuk za pronalaženje pukotina u metalu,  dizajnirao je zajedno s inžinjerom Tomom Brownom prvi složeni skener. Ime Iana Donalda veže se  uz proboj željezne zavjese koju predstavlja maternica   pa u časopisu Lancet već  1958. objavljuje  istraživanje na 100 trudnica liječenih u Kraljevskoj bolnici, a S. Campbell 1968. otvara prvi  Centar za ultrazvuk u Engleskoj.

Od tada ultrazvučne pretrage postaju nezaobilazne u nadzoru  trudnica, uz stalno ispitivanje sigurnosti  ultrazvuka u porodništvu tj. biološke efekte  koji  svakako postoje  i koji se stalno istražuju.  Široka primjena ultrazvuka  posljednjih desetljeća nije ukazala ni na kakav štetan efekt na plod,  pa tako istraživanja Starka i Salvensena  pokazuju da nema razlike u  neurološkim i kognitivnim  testovima djece koja su bila podvrgnuta ultrazvuku u trudnoći i onih koja to nisu.
Dijagnostički ultrazvuk dakle, u rukama školovanoga,  iskusnoga i razumnoga porodničara  moćna je  metoda  čija korist daleko nadmašuje moguće rizike ukoliko oni uopće postoje.

U zemljama u kojima su trudnicama dostupni ultrazvučni pregledi rutinski se ultrazvuk radi barem tri puta tijekom trudnoće (npr. u Njemačkoj). Tako ultrazvukom u trudnoći  dokazujemo je li žena zanijela u maternici ili izvan nje, razvija li se plod    tj. je li živ, ultrazvukom  određujemo starost  ploda  tj. trajanje trudnoće, određujemo je li trudnoća  višeplodna, tražimo uzroke vaginalnoga  krvarenja, određujemo sijelo posteljice, količinu plodove vode, tražimo moguće malformacije ploda, tražimo biljege tj. znakove koji  upućuju na moguće kromosomalne  bolesti (npr. Down sindrom),  određujemo stanje i težinu ploda i predležeću čest  ploda...Ovo je samo dio indikacija tj. razloga zbog kojih ultrazvuk radimo jer  takve informacije  klasičnim pregledom trudnice ne možemo ili teško možemo  dobiti.

Ono što  oduševljava  ne samo na roditelje već i  nas porodničare  jest promatranje  razvoja ploda, čudesnu pretvorbu od embrija veličine nekoliko milimetara do ploda pred porod s prepoznatljivom fizionomijom. Sretna sam što sam bila svjedokinjom  tehnoloških iskoraka u području ultrazvuka i uvođenja ove metode u porodništvo. Ultrazvučni prikazi ploda učinjeni šezdesetih-sedamdesetih godina prošloga soljeća danas bi za većinu laika bili razočaravajući  na što nas podsjeća  slika 1. (A i B-mode, iz DuBose: Fetal Sonography). Kasnije, osamdesetih i devedesetih godina, uvođenjem tzv. sive skale (mnoštvo nijansi sivoga koje odgovaraju amplitudi zvučnoga vala), dobila se prihvatljiva slika i bilo je moguće detaljnije analizirati građu ploda. Daljnjim razvojem ultrazvučne tehnike tj. real-time skeniranja (slike u pokretu – 2D ultrazvuk) bilo je moguće prikazati i mjeriti one dijelove  ploda  koji su zbog kretanja ploda bili slabo dostupni  a i na nas porodničare koji smo radili ultrazvuk,  ali  i na trudnicu tj. roditelje takvi prikazi ploda ostavljali su dubok dojam (slika  2D).
Zvuk otkucaja fetalnoga srca bilo je moguće čuti zahvaljujući  doppler signalu, a color-doppler olakšao je lokalizaciju i analizu fetalnih  žila. 

Trodimenzionalna (3-D) ultrazvučna tehnologija tj. digitalna  rekonstrukcija  dvodimenzionalnih slika prijelazom u treću dimenziju, donijela  je u  posljednjem desetljeću  prošloga stoljeća pravo oduševljenje. Vrijednost ove metode velika je, ne samo   zbog posebnih načina slikanja uz  mogućnost  otkrivanja i sitnijih malformacija već i zbog trajne pohrane ultrazvučnih slika. Ova je tehnika upravo u porodništvu pokazala  izvanredan napredak zahvaljujući  činjenici da plodova voda  omogućuje laki prikaz  površine ploda. Zahvaljujući  tehnološkome napretku  trodimenzionalni prikaz  omogućen je i u živoj slici tj. prikazom 3-D  slike u pokretu (4-D).
Razvoj  sonoembriologije tj. ultrazvučnih prikaza embrija  zahvaljujemo  uvođenju vaginalne sonde u  uporabu  prije više od trideset godina. Prikazi ranih ljudskih embrija, njihov (naš) izgled koji je  identičan izgledu embrija drugih životinjskih vrsta predstavlja istinski hommage Darwinu.
Tehnologija, ovaj puta ultrazvuk može nas trodimenzionalnim prikazom embrija u toj mjeri zapanjiti i oduševiti da zahvaljujući ultrazvučnim prikazima postajemo svjesniji ljepote reprodukcije. 

Kako ultrazvučno nadzirana trudnoća napreduje majka se, gledajući ga,  sve više  veže s plodom.  Ljubav prema djetetu koja se zapravo probudi tek njegovim rođenjem (jer do tada je  samo maštanje o djetetu) tako bukne  mnogo ranije. Povezanost  s plodom  zahvaljujući ultrazvučnim prikazima nije samo  povlastica majke, pa  i drugi roditelj –otac postaje  ocem daleko ranije i ravnopravnim sudionikom  u priči o  našem  dolasku na svijet. Prenatalnim  povezivanjem  s djetetom i  otac a i ostali članovi obitelji  razvijaju duboku  emocionalnu vezu i privrženost  potencijalnm članu.
No 3D-4D tehnologija je tehnologija u razvoju i očekivanja roditelja često su veća no što ih 3D-4D ultrazvuk  može pružiti.  Stoga je uloga  porodničara-ultrasoničara  važna i nezaobilazna pa tek uz objašnjenje  i tumačenje onoga što se vidi i što se zapravo može vidjeti (položaj ploda i količina plodove vode uvjetuju kvalitetu  prikaza)  omogućava trudnici  tj. roditeljima da uživaju u pogledu na vlastito dijete. 
Postoje, međutim ,  i kontroverze u vezi s prikazima nerođena djeteta. Neki  zagovaraju „fetalnu privatnost“, drugi   smatraju  da ženino trudno tijelo, ženinu unutrašnjost ne treba  izlagati   pogledima . Takvi me podsjećaju na one koji drže ženu izvorom svega zla, a materinstvo jedinom opcijom da se iskupi.

Slijedom svoga  višedesetljetnoga  iskustva mogu tvrditi  da su ultrazvučni a posebno 3-D i 4D ultrazvučni prikazi  doista humanizirali porodništvo, pokazali su istinsku ljepotu koju nam  predstavlja  evolucija, dakle  iako  smo u prvim danima i  tjednima nakon oplodnje tek malena nakupina stanica i identični drugim životinjskim vrstama, ipak u embriju duljine nekoliko milimetara možemo registrirati otkucaje srca. Ovi su prikazi pokazali i obrasce našega ponašanja u maternici  pa je znanstvena analiza toga ponašanja potpuno promijenila mnoge stavove u vezi  s prenatalnim životom.  A  ljepota  tih prikaza tolika je da daje potpuni  smisao životu i svijetu, ovome  jedinome  što postoji.
dr.sc. Jasenka Grujić